Banner
°°° VAŠE POVJERENJE°°°°° NAŠA JE NAGRADA°°°
Banner
ZADNJE POSTAVITE SLIKE
nove slike.jpg
SRCEM ZA MODRIČU
Banner
Benutzer : 5770
Beiträge : 435
Weblinks : 16
Wir haben 53 Gäste online

VJERA-OBIČAJI



Šta je vjera?


Vjera je tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo, i dokazivanje onoga što ne vidimo ali osjećamo.Vjerujem, jer postoji Bog, i postojim ja i svjet oko mene, Verujem jer sam živi dio jednog čudesnog svijeta koji je izronio iz Vječnosti, unesen u beskraj i kreće se ka Vječnosti.Vjerujem, jer imam živu razumnu dušu, čija će suština ne može svesti ni objasniti ničim od svega sto postoji u vidljivom svijetu. Misao je brža od svijetlosti, šira od Vasione, prodornija od munje. A duša i misao dar su šovijeku od Boga.

Vjerujem, jer svijet je prožet viječnim Moralnim Zakonom Božijim, zakonom sklada, proporcija i reda. Taj zakon je: U Vasioni poredak, u prirodi sklad a u svakom čovijeku urođeni Zakon Dobra.

Vjerujem, jer u ovom svijetu sve ima svoj početak. Nauka broji godine Suncu, Zemlji i Mjesecu, Zvijezdama i cijeloj Vasioni. Sve je znači počelo, sve ima svoj Prvi Dan, sve je stvoreno. A Tvorac svega je sam Bog, i može biti samo Bog a ne bilo kakav slučaj. Svijet i čovijek delo su Svesmisla i Skalada - Boga.

Vjerujem, jer je Spasitelj Gospod nas Isus Hristos došao u svijet, čekan vjekovima, predskazan Svetim Prorocima, pa je Njegovo rođenje od Duha Svetoga i Marije Djeve, Njegova propovjed, Njegova golgotska smrt i Njegovo Vaskrsenje iz mrtvih, ispunjene obećanja i ostvarenje plana Božijeg zamisla o spasenju svijeta i posustaloga čoveka.

OBIČAJI


Nema naroda bez običaja, bez obzira u kom kraju svijeta živi. Svako selo, svaki kraj, svaka oblast, svaki narod, imaju svoje običaje. Neki običaji pripadaju samo užem kraju, neki zahvataju čitave oblasti jedne zemlje, a neki običaji su istovetni kod različitih naroda.

Velike seobe naroda kroz vjekove, osvajački pohodi raznih naroda, vjekovna ropstva i mnogobrojni ratovi, a ujedno praćeno i voljnim i nevoljnim mješanjem krvi, učinili su da su se i narodi i njihovi običaji prilično izmešali.

Malo je naroda koji su imali toliko seoba kao Srpski narod. Od dolaska na Balkansko poluostrvo prije mnogo vjekova pa sve do seoba u poslednjoj deceniji HH vijeka, pritisnuti raznim nevoljama, Srbi su se selili iz jednog kraja zemlje u drugi. Oni su u svojim seobama pored mnogih kućnih potrepština nosili i svoje običaje.

Mnogo je običaja koji su kroz vjekovnu upotrebu osvećeni u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Za svaki praznik vezani su određeni običaji. Pođimo redom.

Joomla "wookie mp3 player 1.0 plugin" by Sebastian Unterberg


Ponašanje u hramu


Odsustvo veronauke u našim školama, i višegodišnja nasilna ateizacija i borba protiv crkve i vere, doprineli su da je naš narod prilično postao necrkven i verski neprosvećen. Danas, kada se polako vraća svojoj crkvi, primećeno je da ne zna kako se treba u pojedinim situacijama, na verskim obredima i bogosluženjima ponašati. Evo nekoliko uputstava o ponašanju u hramu. Pre svega, hram je sveto mesto, i kada čovek ulazi u njega mora ulaziti tiho, lagano i sa dubokim strahopoštovanjem. Kada se dođe na crkvena vrata, malo se zastane, prekrsti se i lagano pokloni prema hramu. Negde je običaj da se celivaju crkvena vrata. Pošto se u većini slučajeva sveće prodaju u crkvi, stane se u red, i strpljivo čeka, ako je gužva, da se kupi sveća. Kada se kupi sveća, odlazi se mestu gde se pale sveće. Sveća se celiva i nameni se zašto se pali. Sveće za zdravlje pale se u gornjem delu svećnjaka ili palionice, a za pokoj duša u donjem delu. Kada se sveće zapale, onda tiho, kao senka, a pogotovu ako je bogosluženje u toku, odlazi se i celiva ikona koja je u centralnom delu hrama Zato je najbolje doći na službu pre početka bogosluženja, jer se kasnije hodanjem kroz hram ometa sveto bogosluženje.

Kako se celiva ikona?


Stane se pred ikonu, dva puta se prekrsti, pokloni, zatim celiva ikona i još jednom se prekrsti i pokloni. Zatim se odlazi na neko slobodno mesto u hramu.

Ponašanje na bogosluženju


Muškarci obično stoje na desnoj, a žene na levoj strani lađe hrama. Na tom mestu se stoji mirno, bez okretanja, šetanja ili razgovora sa nekim ko stoji u blizini. Na taj način se ometa bogosluženje, a i drugi koji su prisutni u hramu. Bolje je izaći iz hrama, ako se oseti umor i oslabi volja, nego ometati druge. Najbolje je kada se oseti umor, pojačati molitvu i napregnuti volju da se zamor savlada, jer sve to stvara đavo, da bi čoveka sprečio u molitvi. Ruke za vreme molitve stoje prekrštene na grudima ili spuštene niz telo. Molitve se izgovaraju u sebi (tzv, umne molitve). Diskretno se pazi na sveštenikove radnje, i kada se on prekrsti, i kada se u molitvi i pesmi pominju imena Oca i Sina i Svetoga Duha svi se u crkvi krste, a kada sveštenik kadi blago se klanjaju. Za vreme čitanja Jevanđelja, Vhoda i propovedi, gde se ko zatekao tu stoji dok se ta radnja ne završi. Ukoliko neko zna da peva, on peva tiho i polako, da ne ometa hor ili pojce koji pevaju za pevnicom. Sve u svemu, svojim ponašanjem treba nastojati da se u hramu bude kao nevidljiva senka, a nikako nastojati da budeš primećen i zapažen. Nadmeno ponašanje fariseja u hramu, Hristos je osudio, a pohvalio je skromno držanje i skrušenu molitvu carinika. U danima pričešća, ili kada se deli nafora postala je praksa da se narod gura ko će pre da dođe na red. Veliki je greh stvarati gužvu i nered u hramu. Bolje je sačekati nekoliko minuta, i time pokazati svoju svest, strpljenje i skromnost, i time zaslužiti nagradu pred Bogom. Prilikom izlaska iz hrama, opet se celiva ikona, izađe se na vrata hrama, tiho i nečujno, ponovo se okrene prema unutrašnjosti hrama i smerno se prekrsti i pokloni.

Odevanje


Potrebno je ovde reći da i odevanje mora biti pristojno kada se ide u crkvu. Muškarci u hram ulaze gologlavi, a žene pokrnvene glave, dakle, sa maramom. Odelo mora biti svečano i ozbiljno. Neprikladno je u hram dolaziti u farmerkama, papučama, majicama, bermudama, kratkim suknjama, golih ruku i slično. Takođe, žene treba da izbegavaju šminku, ruž na usnama, naročito kada hoće da se pričeste.

Ispovest


Sveta tajna pokajanja i ispovesti je jedna od najvažnijih, blagodatnih sredstava u životu jednog hrišćanina. U svakodnevnom životu čovek čini sitnije ili krupnije grehe. Oni su kao blato koje kalja dušu čovekovu i njegov moralni lik. Zato je Crkva odredila sredstvo kojim se to blato i prljavština greha spira sa čoveka to je Sveta tajna pokajanja ili ispovesti. Ispovest je potrebna što češće, a obavezno uoči svakog pričešća. Nažalost, ova sveta tajna nije dovoljno zastupljena u našem narodu, a možda je odsustvo pokajne discipline jedan od bitnijih uzroka našeg moralnog i duhovnog posrnuća. Vernik ispoveda sve ono što ga muči u duši, i što mu opterećuje savest, sve grehe, čak i one koji su počinjeni u mislima ili željama. Koliko je važna ispovest znaju oni koji se ispovedaju, jer oni posle ispovesti osete veliko olakšanje , kao da im je neki veliki teret pao sa duše i srca, a celo njihovo biće prožima neizrecivo blaženstvo. Ne treba se plašiti ispovesti, jer sveštenik, po svojoj zakletvi ne sme da otkrije ni jedan greh koji mu je ispoveđen, po cenu života

Pričešće


Najuzvišenija i najsvetija sveta tajna, jeste Sveta tajna pričešća ili evharistija. U njoj se čovek potpuno, fizički i duhovno sjedinjuje sa Hristom. Vino i hleb, u pričešću su istinsko telo i krv Hristova. Zato se za primanje svetog pričešća, hrišćanin mora pripremiti na najdostojniji način. Sedam dana se posti strogi post, bez ulja, dakle, na vodi. Deca i bolesnici mogu i manje, sa odobrenjem i blagoslovom nadležnog sveštenika. Ujutro pre pričešća, ne uzima se ništa od jela, niti se puši, sve dok se ne pričesti, i ne uzme nafora. Pored posta, pripremanje za pričešće podrazumeva i uzdržavanje od rđavih i zlih dela, izmirenje sa svima sa kojima je neko u zavadi, činjenje dobrih dela i davanja milostinje, jednom reči istrajavanje u svakoj vrlini, a uzdražavanje od greha.

Kako se pričešćuje?


Kada se priđe svešteniku koji pričešćuje, izgovara se ime, da sveštenik čuje, i tada se ne krsti, jer postoji opasnost da se zakači čaša (putir) iz koga se pričešćuje, i da se tako prospe pričešće, što je veliki greh. Treba se prekrstiti ranije, i kada se odmakne od čaše, svešteniku se tada ne ljubi ruka, ni putir, nego se polako prilazi onome ko deli naforu. Pričešće se uzima kao hrana. Kada sveštenik, onome koji se pričešćuje, kašičicu sa pričešćem stavi u usta, usne se sklope kao kada se uzima hrana iz kašičice. Ako se neko pričesti na Božić, Vaskrs, ili koji drugi mrsni dan, toga dana se ne posti. Posti se samo onda, kada se pričešćuje na posnom danu. Nafora je hleb koje se vernicima deli na kraju svete liturgije. To je podsećanje na prve hrišćanske večere ljubavi, agape, gde se zajedno večeralo, pevale se crkvene pesme i delila milostinja Nafora se uzima na sledeći način: Polako u redu, prilazi se svešteniku koji deli naforu. Kada se dođe na red, prvo se prekrsti, a zatim na dlan leve ruke prekrsti se desni dlan i priđe se svešteniku, koji na ispruženi dlan stavlja kockicu nafore. Onda se svešteniku celiva ruka, nafora se uzima u usta i pojede, i polako se izlazi iz crkve.

Sveštena lica


Sveštena lica su od Boga izabrana lica, i na poseban način posvećena da vrše sveta bogosluženja, svete tajne i obrede. U najčešćem kontaktu sa narodom su parohijski sveštenici, koji služe pri crkvama i obavljaju potrebne verske obrede svojim vernicima. Takav sveštenik je paroh, a narod su njegovi parohijani. Jer određeno crkveno područje, koje opslužuje sveštenik, zove se parohija. Sveštenik se pozdravlja pri susretu: "Pomozi Bog oče,blagoslovite!" Svešteniku se celiva ruka bez obzira na godine sveštenika i onoga koji celiva. Sveštenik se u razgovoru oslovljava sa "oče", recimo "oče Marko", ili ako je prota, može "oče proto". Vladika se oslovljava rečima: "Vaše Preosveštenstvo", ili "Preosvećeni Vladiko", ili ako je neformalni razgovor samo "Preosvećeni". Patrijarh se oslovljava sa: "Vaša Svetosti", ili "Svjatjejši Vladiko" ili samo: "Svjatjejši". Monahinje se oslovljavaju sa "sestro", a igumanija sa "mati". Od ženskog monaštva se ne traži blagoslov i ne ljubi se ruka. Monaška lica se takođe oslovljavaju sa "oče". Mlađima se kaže "oče" i njegovo ime, a starešini manastira se može reći "oče igumane" ili "oče arhimandrite". Iskušenici se oslovljavaju sa "brate".

Joomla "wookie mp3 player 1.0 plugin" by Sebastian Unterberg
 
Weitere Beiträge...
GRADIMO KOPRIVNU
Banner
Banner
ŠVICARSKA - BOSNA
Banner
Banner
Banner
STATISTIKA
1289703
DanasDanas32
JučeJuče493
Ova SedmicaOva Sedmica986
Ovaj MjesecOvaj Mjesec10971
UkupnoUkupno1289703