Banner
°°° VAŠE POVJERENJE°°°°° NAŠA JE NAGRADA°°°
Banner
ZADNJE POSTAVITE SLIKE
nove slike.jpg
SRCEM ZA MODRIČU
Banner
Benutzer : 5770
Beiträge : 440
Weblinks : 16
Wir haben 66 Gäste online

********** PO ČEMU SE KOPRIVNA POZNAJE **********

image 0image 1image 2image 3image 4image 5image 6image 7image 8image 9image 10image 11image 12image 13image 14image 15image 16image 17image 18image 19image 20image 21image 22image 23image 24image 25image 26image 27image 28image 29image 30image 31image 32image 33image 34image 35image 36image 37image 0image 1image 2image 3image 4image 5image 6image 7image 8image 9image 10image 11image 12image 13image 14image 15image 16image 17image 18image 19image 20image 21image 22image 23image 24image 25image 26image 27image 28image 29image 30image 31image 32image 33image 34image 35image 36image 37

KOPRIVNO-ZAVIČAJU


Mnogima zavičaj je nepoznato, neki ga žele zaboraviti, neki otići iz njega, a neki ga vole i žele nešto više saznati o njemu. Ne postoji na karti , ali postoji u srcima ljudi koji žive u njemu.
Mi Koprivljani želimo naš zavičaj predstaviti na što ljepši način da ne bude zaboravljeno. Ono što naš zavičaj veoma krasi je bogata prošlost, ali i sadašnjost nije nešto što se smije u budućnosti zaboraviti.Pokušavamo predstaviti ono što smo do sada saznali o našem zavičaj, ali i obećavamo da ćemo se truditi da saznamo što više.
Gdje god da ste uvijek budite isti u duši,nikada se ne sramite svog zavičaja , svojih običaja, tko ste,šta ste i odakle ste,budite ponosni na svoj rodni kraj i svoje običaje .
Zavičaj trebamo čuvati i opraštati, trebamo ga voljeti i čistiti. Ne smijemo zaboraviti one koji su dali svoje živote i svoju krv za naš zavičaj i upitajmo se zašto i mi ne bi bila takvi, zašto se ne bi žrtvovala na neki način koji pomaže njemu.
Zavičaj je nešto prelijepo i nešto što nikada nesmijemo zaboraviti ma gdje god otišli. Mi nismo ni svjesni što nam on znači i što u njemu ima.
U Koprivni ima toliko dobrih ljudi, plodnih njiva, potoka, rijeka i riječica,naše crkve(vjeru), puno toga što trebamo ćuvati i voljeti.Koprivna je po mjeri svakog čovjeka i svake porodice. Sve što je potrebno imamo u krugu od najviše 10 km ,Dom zdravlja, škole, trgovine,pekare, mesnice, ugostiteljske objekte, hotel “Majna”kao i mogućnost bavljenja rekreacijom i sportovima u čistoj prirodi.Najvažnije, čist zrak i kvalitetna voda koji su jedan od preduvjeta za zdrav život. Dokaz tome je da se kod nas gnijezde rode i svake godine se ponovno vraćaju a to ipak nešto znači?.
Za svoj zavičaj trebamo dati dio sebe i dio svog poštovanja jer ga jedino tako možemo sačuvati.
Postoje ljudi koji se stide svog porijekla, jer cijeli život lažu sebe da su neke druge osobe. Postoje i ljudi koji su ponosni na svoj rodni kraj, ponosni na svoj početak života,prve korake,školu,prvu ljubav i gotovo sve prvo!

Budite ponosni na svoj zavičaj KOPRIVNU,to je Vaša lična karta!

Joomla "wookie mp3 player 1.0 plugin" by Sebastian Unterberg

Odlazak na pijacu

 

 

U Kraljevini Jugoslaviji jedan od načina da seljak dođe do dinara bila je prodaja vlastitih poljoprivrednih proizvoda na pijaci. U Modriči je utorkom bila stočna pijaca, a petkom zelena pijaca u centru čaršije ispred zgrade opštine. Tu je prodavano povrće, voće, mliječni proizvodi, živina, jaja, žitarice i dr. Pijaca je bila omiljeno sastajalište ljudi iz više sela. Neki su dolazili iz navike, radi druženja, a ne radi kupoprodaje. Prodavala se tu i rakija, nazdravljalo se za dobro zdravlje i berićetnu godinu. Upoređivalo se čija je domaća rakija bolja, ljuća, pitkija, kvalitetnija. Ubrzo bi se začuli zvuci šargije i dvojnica i seljačka pjesma. Zbijale se razne šale. Svraćalo u obližnje kafane.

Pijačne tezge nisu bile natkrivene pa su prodavci bili izloženi suncu, kiši i snijegu. Prodavali se i van tezgi na zemlji. Mukotrpan je bio odlazak na pijacu. Uglavnom se išlo pješke. Koprivljani iz Trebave i Gornje Brgule, koja je tada teritorijalno pripadala Koprivni, do pijace i nazad morali su pješačiti preko 40 km. Pješačilo se po ljetnoj žegi, kiši i vjetru, ciči zimi i ljapavici. Malo je ko imao kišobran i dobru obuću. U zimskoj ranoj zori fenjer je osvetljavao put pijačarima. Većina ljudi živjela je vrlo skromno, čuvao se svaki dinar. Otuda je ulagan toliki napor i danguba da se na pijaci pribavi koji dinar. Žene s korpom u ruci i torbom na leđima nosile su na pijacu proizvode koje su mogle odvojiti i koliko su mogle ponijeti.

Ko je namjeravao da proda na pijaci nešto veće količine kukuruza, pšenice, zobi, ječma, pasulja, krompira, kupusa, suvih šljiva, voća i dr. na usluzi su bile kiridžije iz Koprivne. Prevoz konjskom zapregom proizvoda do modričke pijace vršen je uz naplatu. Prevoznici iz Koprivne bili su:tzv.kočijaši (kiridžije).Neki Trebavci i drugi Koprivljani dolazili su na pijacu na konju sa prebačenim bisagama preko sedla ili samara, dok je manji broj dolazio je vlastitom zapregom, a biciklom samo rijetki pojedinci. Neki roditelji dovodili su svoju djecu na pijacu da ih time nagrade za njihovu poslušnost i čestitost.

Bila je to za mnoge jedina prilika da pojedu ćevape u zalivenoj lepinji, pojedu sladoled koji je prodavan na pijaci iz bijelog sanduka - kolica. U Koprivni je sladoleda bilo samo dva puta godišnje, za vrijeme crkvenih zborova. Pijaca je bila prilika da se popije lonče ili dva boze, napitka kiselastog ukusa od prevrelog kukuruznog brašna i šećera. Za vrijeme hladnijeg vremena nuđen je vruć salep. To je toplo zaslađeno piće dobijeno kuvanjem korijena biljke salep. Prodavac je nosio na leđima veliki ibrik ili kantu i glasno nudio svoje piće, koje je takođe prodavano sipanjam u limeni lončić. Mogao se čuti i vidjeti t e l a l, dobošar koji javno oglašava opštinske pozive i obavještenja. Seoskoj djeci je ovaj pijačni dan bio doživljaj za pamćenje.

Ispred zgrade opštine mogao se vidjeti neki besposličar kako nepismenim seljacima nudi da za jedan dinar pokaže im gdje je poreska ili neka druga kancelarija. Tu su i džeparoši koji se muvaju po pijaci vrebajući pogodnu priliku za svoj plijen. Ondašnja Modriča bila je malo mjesto, privredno nerazvijeno. Otuda je i tražnja za poljoprivrednim proizvodima bila mala, a time i cijene niske. Kupci su uglavnom bili iz kuća trgovaca, zanatlija i oštinskih činovnika. Ono malo novca što su dobili, seljaci su trošili za najnužnije potrebe kod modričkih trgovaca ili u nekom od dućana u Koprivni.

Utorkom je bila stočna pijaca na periferiji Modriče, ali je istovremeno radila i zelena pijaca u centru varoši, kao i petkom. Stoku i svinje terali su do marvene pijace. Dešavale su se i teškoće duž puta i prilikom prolaska ulicama grada. Na stočnoj pijaci bio je uvijek prisutan izvjesni Ago Cincar. On je u ruci držao veliki korbač i nudio svoje usluge. Ko je htjeo da postigne veću cijenu za neko staro, isluženo kljuse, tražio je Aginu pomoć. On je odvodio konja iza neke visoke ograde nedaleko od pijace. Nakon dresure korbačem, konj oe ponašao kao da je trkaći,  a Ago ga grlato hvalio. Poslije pogodbe i isplate, Ago je dobijao svoj dio novca za posredovanje u kupoprodaji.

Iako se u ono vrijeme nije ni znalo za postojanje društava za zaštitu životinja, bilo je seljaka koji su govorili: Treba biti čovjek i prema životinji.

 

Trgovci torbari

 


Postojao je, danas već zaboravljeni vid trgovine, torbarenje. Torbarima su zvali ljude koji su prodavali robu u specijalnim torbama, više su ličile na otvoren kofer koji su nosili ispred sebe, na širokom kaišu o vratu i oslonjene na trbuh. Trgovci - torbari, Dalmatinci i Ličani,  išli su od sela do sela pa povremeno dolazili u Koprivnu.
Otvorena velika torba i njen poklopac,  bio je dućan i izlog pretrpan raznom sitnom robom. Tu je bio jeftin nakit, đerdani od đinđuva i raznih bobica, prstenje, narukvice, šnale, češljevi, razna ogledalca, mirišljive vodice, sapuni, nožići i čakije, britve za brijanje, igle ziherice, dugmad, muštikle, tabakere i metalne kutije za duvan, trubice, usne harmonike, pištaljke, gumeni balončići.
Torbari su nosili i nudili robu glasno. Svo to šarenilo i svetlucanje ogledala na suncu, raznobojni balončići - privlačilo je poglede radoznalih posmatrača.
Interesantno je napomenuti da su trgovci-torbari svoju robu prodavali uvijek stojeći sa torbom o vratu. Nisu skidali torbe da bi ih postavili na neku klupu, stolicu, stepenice i sl. Budući da su bili snažni ljudi,  to im i nije bilo teško.  

 

Joomla "wookie mp3 player 1.0 plugin" by Sebastian Unterberg
 
Weitere Beiträge...
GRADIMO KOPRIVNU
Banner
Banner
ŠVICARSKA - BOSNA
Banner
Banner
Banner
STATISTIKA
1304778
DanasDanas7
JučeJuče574
Ova SedmicaOva Sedmica2345
Ovaj MjesecOvaj Mjesec10877
UkupnoUkupno1304778