Pjesme
Iz TudjineU NOĆIMA
|
Trebavi vjeranOCU Razmišljam često, pitam sebe šta život čini od čovjeka Uzimam za primjer oče, tebe, jer ista sudbina i mene čeka. Trnovit život, kao i moj sada, Kò priča nikada neispričana: rijekama znoja od teškog rada gradio si osmijeh na mojim usnama. Nosio si teško breme. Iz siromašnog vremena tvoga, poštenja i časti sejao sjeme, žanjući plodove za sina svoga. Često si činio i nemoguće da djeci sutra bude bolje: radio imanje, gradio kuće, gajio nas sa puno volje. I zato, oče, beskrajno hvala što mi djetinjstvo bijaše srećno. Iz srca pjesma pažnja je mala, ali tvoje puteve poštenja slijediću vječno... SVETINJA Kroz prozorčić uplakana dozivala majka sina. Zatreperi zvijezda sjajna, doleprša sa visina... Mjesecu je šaputala svoju tugu, sudbe klete, molila je višnjeg Boga da još vidi svoje dijete. Dok se mjesec kotrljao, kroz šaptaje majke mile, zanijemiše njene usne što su moleb izmolile Na bijelome konju majka u snu krenu na veselje- Gospod Višnji uslišio njene želje. Mila majko, Paraskevo, zaštiti mi djecu moju, ispuni mi zadnju želju da izdahnem u spokoju. Ne vrati se zvijezda sjajna sa visina što je pala, niz liticu od života gaseći se kotrljala. Šaptaji su zaćutali, mjesec tužan čeka zoru, hladno lice, nasmijano, usnulo je na prozoru... Sanjajući plavu zoru, jasno vidim na prozoru nasmijano lice majke čujem reči ko iz bajke. Sveta Petko, Paraskevo, zaštitnice djece, mila, na majku me Ti podsjećaš i Ona je takva bila. Dragi Bože, spasioče, i Tebi se mnogo molim: “sačuvaj mi uspomene na Svetinju koju volim!” ZIMA Vec pahulje bijele veju i obronke zima šara, mali vrapčić proviruje kroz kišobran četinara. Dok u bijeloj krošnji stoji veseli se u sred granja, cvrkutanjem pjesme poje, o proljeću cvijetnom sanja. Sa sjevera vjetri lete, inje čipke bele veze, kroz smrznute grane breze pletenice zimi plete. Pahuljice bijele veju, na proplanke zima stala, niz liticu Bijelić Snješka srećna djeca izvajala. U sankama s dva jelena, uz pahulje kroz smjetove, i godina stiže nova, a i jelka zimzelena s darovima iz dječjih snova.. ŠTA TO ŽELI SVJETSKA GAMAD Šta to želi svjetska gamad da napravi na Balkanu, da istrijebi stari narod da bolesnom umu hranu. Vaš okean u plavom je i kod vas su moć i pare, a naš Balkan sav je crven jer svetinje brani stare. Vi ne znate šta je ponos; zbog čega se život daje; oči su vam gladne zlata- ono sija... i nestaje. Balkan vam je svjetlost dao, bez njega bi mrak vam bio, okean vam hladan, zao i um vam je pomračio. Gavrani crni, zemaljske zvjeri, siđite na zemlju malo, recite hrabro šta biste htjeli do čega vam je toliko stalo? I prije vas su gavrani bili, al želje svoje nisu skrivali. Na zemlji ovoj bitke gubili- na zemlji ovoj mrtvi ostali! Ničija zvijezda do zore ne sija, božja pravda na kraju će stići, Balkan nije nicija prćija, moraćete ruke i od njega dići. Moj narode sa zemlje crvene, kad su došli mačem da nas sijeku, složimo se bar u ovom vijeku: Crven božur da nikad ne svene- na Kosovo mora da se krene! SNAGA LJUBAVI Sudbina je moja tvrda kao kula od kamena. U duši mi rodna gruda a u srcu lijepa,čedna,mlada žena. Blagi vjetrić s njenog brda raspiruje uspomene, rijeka sreće već krivuda- sve za ljubav za nju i mene. Blizina me njena grije kao zraci sa kamena, u grudima srce bije: maštom šeta ljupka žena. Sve ljepote s rodne grude postadoše uspomene, još sjećanja čežnju bude- sve za ljubav za nju i mene. U mašti je nježno ljubim i pratim ko svoju sjenu, kad u kamen pretvorim se ljubiću je u kamenu… BOGATSTVO Bogat je čovjek što spokoj ima, što zna da cijeni i voli ljude. Danas je grešnik, sutra rab božiji- skrušeni sluga božiji da bude... Bogat je čovjek kada se smije, kada mu za sreću malo treba. Zdrav duh, porodica i blagostanje, i mali kutak zemlje i neba. Bogastvo nije novac, ni zlato što sija, niti koliko vila na moru ima. Bogat je zdrav čovjek što ima porodicu i prijatelje, koji voli, koji je voljen, ispunjen i srećan sa njima. Bogastvo čine malene stvari, vjera u Boga, u sebe, u dobre ljude, zemaljske čari. Danas sam grešnik sutra rab božiji, čestiti sluga Bogu, svecima svima... Bogat je čovjek kad spokoj i ljubav ima! MAJČINA SUZA Sa izvora potekla je suza što se majci iz oka izliva, čekajući iz tuđine sina što ga dugo, u samoći, sniva. Teče izvor od majčinih suza sjećanje mi iz prošlosti vrati, hej, sudbino, što mi majku uze, ko će:”Sine!”- sada dozivati. Kad se kući sa izvora vrati, mislila je ugledat će sina- iz tudjine najmilijeg gosta, al joj suza na izvoru osta- ko sudbina da me večno prati. Jos mi srce neke nade gaji- zalud srcu, zalud nada duši- nestali su topli zagrljaji, uzalud me uzdah bolni guši... Teče izvor ko majčine suze, u prošlost me nedaleku vraća, hej, sudbino, što mi majku uze, ko će srećom sina da dočeka a sa tugom u svet da ispraća. |
