Vrijeme prolazi, zemlja ostaje, bilježi i sve pamti
Kad pogledam po Koprivni
Samo na selu čovjek može biti stvarno slobodan. Priroda koja se budi, prelijepa polja i oranice na kojima seljaci potvrđuju da ipak ima života u našim selima.Žalosno je to ali istinito, manje smijeha, igre i plača djece, manje radosti, pjesme i veselja.
Trbuhom za kruhom mladi odlaze i iseljavaju se iz nekad prepunih naseljenih sela, zatvaraju se i oni zadnji “penđeri” na trošnim kućicama kojeg su vrijedne domaćice svakog jutra otvarale i na njima svoju posteljinu zračile. Ostaje samo starost koja čeka i iščekuje svoje najmilije kada će im doći, svojim ih dolaskom počastiti i tople riječi udijeliti.
Samo u Koprivni je na desetine napuštenih kuća,u neka domaćinstva naslednici rijetko dolaze.
I tu je jedna otac i majka djecu svoju odgajali, svako dijete na pravi put izveli. Takav je život bio, nije se imalo, nije iksan bio toliko bogat… iksan je bio skroman, osjetio se na svakom ćošku miris sloge i snage. Miris kuruze i pogače koji je dolazio iz starog šporeta na drva, a miris domaćeg masla začinjenim sa bjelim lukom je dopirao do komsijskih kuća, tako da bi i komšije znali što se kod nas sprema za ručak.Danas dok gledam staru kuću osjeća se hladnoća, kao da i ona žali za onim prošlim vremenima kad je u njoj bio puno života, radosti i dječijeg smijeha.Svako vrijeme nosi svoje breme, ostale su mnoge uspomene na one kojih nema više…a kućni prag zaboravljen i ostavljen. Mala kuća od kamena i gline, sve mi nešto govori – koliko je samo tu sloge bilo, sreće i veselja.
Ljudi se u tom vremenu uglavnom borili za zdravlje, nije bilo nekog takmičenja u imanju i bogastvu.Da sigurno, jeste bilo više sloge kod ljudi, poštovanja komšija, više se obilazila rodbina i prijatelja.Život u sasvim maloj kućici je bio pun berićeta, ali kroz njezine male pendžere gledalo se na vrlo veliki svijet.Sve mi se čini, kao da su stare kuće odavno zaboravljene – ima li danas zadovoljstva, i sloge… čak se i te riječi sve više zaboravljaju.
Ima li nade i budućnosti za ovo naše selo i još druga brojna sela oko nas koja izumiru potajno?
Život je onakav kakvim ga prihvatimo. Koliko ga prihvaćamo?
Prihvaćamo kako nam odgovara.
Često iz svoje sebičnosti mislimo kako je nama teško i kako je naše vrijeme najteže. Zaboravljamo da svako vrijeme ima svoje breme.
Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane, ima svoj početak i svoj kraj.
Vrijeme prolazi-zapisano ostaje, " zemlja " ostaje, bilježi i sve pamti!
