Banner
°°° VAŠE POVJERENJE°°°°° NAŠA JE NAGRADA°°°
Banner
ZADNJE POSTAVITE SLIKE
nove slike.jpg
SRCEM ZA MODRIČU
Banner
Benutzer : 5770
Beiträge : 442
Weblinks : 16
Wir haben 8 Gäste online

********** PO ČEMU SE KOPRIVNA POZNAJE **********

image 0image 1image 2image 3image 4image 5image 6image 7image 8image 9image 10image 11image 12image 13image 14image 15image 16image 17image 18image 19image 20image 21image 22image 23image 24image 25image 26image 27image 28image 29image 30image 31image 32image 33image 34image 35image 36image 37image 0image 1image 2image 3image 4image 5image 6image 7image 8image 9image 10image 11image 12image 13image 14image 15image 16image 17image 18image 19image 20image 21image 22image 23image 24image 25image 26image 27image 28image 29image 30image 31image 32image 33image 34image 35image 36image 37


Koprivnske žene u prošlosti





Danas domaćinstva u Koprivni i drugim selima imaju struju, mašine, aparate i sve drugo kao i u gradu. To je omogućilo da svakodnevni život bude lakši i ljepši. Danas se malo šta radi i izrađuje ručno kao u prošlom vremenu. Kupuje se konfekcija, trikotaža, platno...
Mnoge domaćice ne mijese svakodnevno hljeb nego ga kupuju u pekari ili prodavnici kao i kolače. A nekad je sve bilo drugačije. Mukotrpno se radilo i teško živjelo.
Kad danas razmišljamo o tome koje su sve obaveze imale žene domaćice na selu u tom vremenu, pitamo se kako su to sve postizale. Kao da im je radni dan trajao 24 sata. Podsjetimo se nekih od mnogobrojnih njihovih obaveza. Hrana se kuvala i pekla na gvozdenom, limenom šporetu zvanom fijaker ili na onom ozidanom od cigle.
Još uvek su neka domaćinstva pripremala hranu na ognjištu uz korišćenje veriga, kotla, sača i peke.
Pekle su oči domaćice od vatre i dima. Za vrijeme ljetnje žege, to je bio izuzetno težak posao. Svakodnevnu su pripremana bar dva obroka za kućnu čeljad. Preko ljeta ručak za kopače, kosce, žeteoce i berače kuruza, nosio se na njivu na obranici prebačenoj preko ramena žene ili djevojke . Ponekad je trebalo nositi i vodu, ako u blizini nije bilo izvora ili bunara. Za to je služila drvena posude ili tikva za vodu. U ovim posudama voda se duže zadržavala hladna.
Domaćinstvo koje nije imalo bunar pred kućom, donosilo je vodu sa izvora zvanog vodica po kome su ponekad plivale i žabe. Za nošenje vode korištene su dvije kante/kofe obješene na krajevima obranice. Velika je muka bila ići po vodu kada je kiša, blato, snijeg i poledica. Začas se vodonoša oklizne skoro na kućnom pragu, voda se prospe i onda Jovo nanovo.
A danas je serbez, jer je voda dovedena cijevima u kuću. Za pranje suđa korištena je cijeđ - prokuvana lukšija, pepeo.
Za zagrijavanje kuće i kuvanje hrane, korištena su drva. Ponekad je dodavano i tekunje, klip od okrunjenog kukuruza. Drva je trebalo nacijepati, unijeti u kuću, prikupiti trijeske, iverje za odlagu vatre. I u ovom poslu je često izostajala muška ispomoć. Pegla je zagrijavana žarom. Sirova kafa se pržila u šišu, limeni bubnjić, okretanjem na vatri. I kava se kuvala na vatri isključivo jer nije bilo rešoa niti električnog šporeta.
Velika je to muka bila, kada se na nesnosnim ljetnjim vrućinama morala ložiti vatra samo zbog jedne džezmice kafe i to po nekoliko puta dnevno. Jednom je došao neko iz komšiluka, drugi put nenajavljeni gost... U kući domaćinskoj je osnovni red da se gost počasti kavom i rakijom.
Veš se prao ručno domaćim sapunom, ali najčešće tako što se stavljao u parjenicu, zasipao lukšijom i zalivao ključalom vodom. Nakon nekoliko sati, veš se nosio na potok i prao pomoću pratljače. Zimi je to bilo veoma teško raditi. Veš se morao često prati, jer je bilo mnogo ukućana, a teškoću je predstavljalo i to što se nosila bijela odjeća i prilikom rada u kući, štali, oboru, njivi, - pa se brzo zaprlja. Za samo jedan dan trganja, berbe kuruza, odjeća bude garava i morala se prati. Bilo je to dodatno opterećenje za žene.
Tada su živjele brojne porodice sa mnogo djece. Žene su rađale u kući, bez prisustva babice. Rađalo se više djece, ali je i smrtnost bila velika, jer je i stupanj medicinske zaštite bio mali.
Umiralo se i od lakših bolesti. Nije se kupovala hrana za bebe, osim griza i šećera, niti pelene kao danas. Majke koje nisu imale kod koga da ostave dijete na čuvanje, nošeno je na njivu u bešici, kolijevci. Na njivi je ona vezivana visoko za granu drveta, da bi dijete bilo zaštićeno od insekata, guštera, zmija... i teret odgajanja i vaspitanja djece, padao je uglavnom na majku. Ona je brinula da djeca odu u školu na vrijeme, čista i uredna, da se vrate kući odmah poslije nastave, da napišu školsku zadaću, ali i da pomognu u poslu čuvanja stoke...
Većina je živjela u malim kućama sa dvije prostorije, pa su i uslovi za učenje bili slabi. Žena je muzla krave, ovce, brinula o stoci i živini. Sijala, plijevila i okopavala bašču. Radila je na njivi, kopala, žela, brala kukuruz, perušala, pomagala da se žito smjesti u koš ili tavan.
Ispomagala je kad se ore, zubi, peče rakija i u mnogim drugim poslovima. Nije bilo mehanizacije. Volovi i konji vukli su plug. Jedina ispomoć bila je sijačica i kopačica i poneka vršalica, ručna ili motorna. Siromašna domaćinstva su vršidbu pšenice, ječma, raži i zobi, vršila na armanu s konjima koji su bili vezani i trčali u krug; ispod njihovih kopita i slame ostajalo je zrnevlje. Bio je to vrlo primitivan način vršidbe koji je ubrzo iščezao.
Trebalo je mnogo ženskog truda i napora da se od lana i konoplje dobije predivo. Isto je i sa vunom, šišanje ovaca, pranje vune, češljanje, predenje, zatim pletenje svitera, čarapa, priglavaka, kapa, šalova... Žene su morale da znaju da koriste stupu, trlicu, čekrk, greben, vreteno, prepredač, preslicu. Morala je da zna rukovati stanom za tkanje. Tkale su najviše bez, platno od pamuka, bijelog i žutog, za mušku i žensku narodnu nošnju koja se tada isključivo nosila, pa su i potrebe bile velike. Tkale su ćilime, pregače, torbice, tkanice, ponjave od vune i krpenjače. Žene koje su znale da kroje i šiju na mašini singerici, bile su dodatno opterećene i ovom obavezom. Ženski ručni radovi iziskivali su posebnu vještinu, i smisao za lijepo, ali i dobar vid. Vez je bio obiman posao. Koliko je samo vremena trebalo za svatovske peškire i maramice. Vezom su ukrašavani stolnjaci, firangice, jeleci, marame, kecelje, ženske i muške košulje...
Heklanje, šlinganje uz već spomenuto predenje, pletenje, tkanje, šivanje, takođe su dio obimnog ženskog ručnog rada. Krpljenje odjeće ukućana, takođe je spadalo u ručni rad, koji se radio obično uveče u kući ili na sijelu, uz škiljavo svjetlo petrolejke, fenjera, ponekad i svijeće-lojanice. Taj rad dolazio je na red nakon obavljenih svakodnevnih poslova i smatralo se da se ženskinje odmara uz takav rad. Obimni i raznovrsni poslovi vezani za spremanje slave, svadbi, krštenja, sahrana... uglavnom su išli preko leđa domaćice i ženske čeljadi.
Danas se mnogo govori o nasilju u porodici, o čemu brinu i posebne organizacije i ustanove. Česta je to tema i u medijima. U prošlom vremenu, o kome govorimo, to je bila tabu tema. Nesrećnica koja je imala muža pijanca, neradnika, nasilnika koji je tuče, zlostavlja i ponižava na razne načine, morala je to da trpi i šuti. Sramota je bilo razvesti se, biti pušćenica. Šta će na to selo reći. Nije bilo jednostavno vratiti se kući roditeljima. Tamo ih je obično čekala zaova ili jetrva, ili više njih, bez dobrodošlice. Ni tadašnji imovinski zakoni nisu bili naklonjeni ženskom rodu, pa je otuda njihov položaj bio još teži.
Naše Koprivljanke, radeći na njivi, bile su izložene suncu, vjetru, mrazu. Nisu koristile pomade, losione, ali su držale do svog izgleda. Kad bi izlazile među svijet, za tu priliku bi oblačile ispeglane snježno bijele košulje lijepo izvezene, bile namirisane miloduhom, bosiljkom ili nekom mirišljivom vodicom. Neke su za uvo stavljale stručak bosiljka. Vodile su one računa i o lijepom izgledu svojih muževa.
Djevojke zakićene ružom ili drugim cvijetom izgledale su još ljepše. Crveni krep-papir služio je nekim djevojkama da stave rumenilo na lice, ali mnogima to nije bilo potrebno. Majka priroda se postarala za njihov lijep izgled.
Ljudima koji su dolazili sa strane, koji nisu poznavali naš kraj i običaje, bilo je potrebno objasniti razliku u odijevanju žena i djevojaka. Žena udata nosila je kecelju, a maramu je vezala ispod brade. Sve ovo se lijepo vidi na starim fotografijama. Ti isti ljudi su zapažali kako su Koprivljanke lijepe žene, kako nose finu narodnu nošnju bogato ukrašenu lijepim vezom.
Objektivno govoreći bilo je i tada žena koje su varale muževe, ljenčarile, bile raspikuće, loše majke, ali, to je bio zanemarljivo mali broj u odnosu na čestite žene i djevojke o kojima je ovde riječ.
I pored teških uslova života, ratova i drugih nedaća, žene i djevojke, ostale su dušom i tijelom jake i vedra duha. S pjesmom su odlazile i vraćale se sa njiva poslije napornog dana, koji je trajao od izlaska do zalaska sunca. Bile su neumorne. Uveče odlaze raspoložene na prelo ili sijelo, a sutradan na neki crkveni zbor. Sve je bilo propraćeno lijepim druženjem, pjesmom, igrom i šalom.

"Zaslužile su i dostojne su divljenja i poštovanja".



Joomla "wookie mp3 player 1.0 plugin" by Sebastian Unterberg
 
GRADIMO KOPRIVNU
Banner
Banner
ŠVICARSKA - BOSNA
Banner
Banner
Banner
STATISTIKA
1336710
DanasDanas288
JučeJuče572
Ova SedmicaOva Sedmica860
Ovaj MjesecOvaj Mjesec10818
UkupnoUkupno1336710